Krznarić, Ivana.
(2016).
Politička psihoanaliza: psihoanalitički pristup nacizmu.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature.
[mentor Matijašević, Željka].
Abstract
Govoreći o uspjehu nacizma u osvajanju vlasti u Njemačkoj, često se mogu čuti fraze poput „zavođenja naroda“ i „masovne hipnoze“. Ne iznenađuje stoga što je upravo uspon nacionalsocijalizma izazvao veliki interes psihoanalitičara, koji su primjenom psihoanalitičkih
metoda na nacizam kao pokret i ideologiju nastojali otkriti zašto i kako je nacizam uopće uspio dobiti toliku potporu u njemačkom narodu, kako bi se slične pojave u budućnosti mogle prepoznati i spriječiti. Pritom je najzna
čajniju ulogu imao frankfurtski Institut za društvena istraživanja, koji je okupljao upravo njemačke neomarksističke znanstvenike iz različitih
područja koji su zbog svojih političkih uvjerenja, a poneki i zbog židovskog podrijetla, morali napustiti Njemačku te su svoju novu adresu pronašli u SAD-u. Upravo su se oni, kao i ostali psihoanalitičari i filozofi
čije teorije su bile uvelike obilježene freudo-marksizmom, pokazali kao najžešći kritičari nacističkog režima već neposredno prije Drugog svjetskog rata.
Jedno od značajnijih pitanja na koje su psihoanalitičari pokušali pronać
i odgovor predstavlja kako je uopće nacistički pokret uspio zadobiti toliku podršku u narodu, odnosno nastojala se otkriti psihološka osnova uspjeha nacizma. S jedne strane, uspjeh nacističke
propagande u narodu objašnjavao se teorijama karaktera, dok su se s drugestrane objašnjenja pronalazila u međuovisnosti psiholoških procesa i klasnog položaja pojedinca, pri čemu se očituju marksistički stavovi autora. Dok je za prvu grupu najznačajnije analize autoritarnog
karaktera, u drugu grupu ubrajaju se teze da je nacizam najveću podršku dobio među pripadnicima niže srednje klase, čije je ekonomsko slabljenje rezultiralo opadanjem njezinog društvenog ugleda, što je u konačnici dovelo do projekcije kojom su pripadnici niže srednje klase počeli su o svojoj sudbini razmišljati kao o sudbini nacije.S obzirom da psihoanaliza
veliku važnost predaje djetinjstvu i obitelji kao faktorima psihološkog razvoja pojedinaca, ne iznenađuju teorije o ideologijskoj reprodukciji društva unutar obitelji u prvih nekoliko godina života i njegovo izjedna
čavanje položaja oca unutar obitelji s položajem pretpostavljenog prema ocu u proizvodnom odnosu, pri čemu autoritarna država preuzima obitelj kao svoj instrument moći.
Nacistički pokret je uspio privući velike mase različitih pojedinaca i održati koheziju među njima, zbog čega su pri proučavanju politič
ke psihoanalize nacizma značajni i dosezi psihologije mase, koje naglašavaju pojavu tzv. „skupne duše“ u grupama, ali i važnost
nesvjesnih nagona u upravljanju masama. U kontekstu nacizma i masovne psihologije, veliku ulogu imao je upravo Adorno koji se nadovezao na Le Bonove i Freudove teze te ih je primijenio na svoju analizu nacizma i nacističke propagande, uočivši sposobnost nacističkih vođa u upravljanju nesvjesnim nagonima njemačkih masâ koristeći se propagandom.
Dakako, nezaobilazni aspekt psihoanalitičkog pristupa nacizmu predstavlja lik vođe i njegov kult ličnosti, u kojem su mnogi psihoanalitičari vidjeli sliku svemoćne očinske figure koja budi ideju vrhovnog autoriteta kojem se sljedbenici moraju podvrgnuti. Pristaše nacističkog pokreta identificirajuse s vođom, kojeg ujedno i idealiziraju, gledajući ga kao
svojevrsnog spasitelja koji može riješiti sve njihove probleme. Ne iznenađuje stoga podatak da se totalitarni pokreti poput nacisti
čkog javljaju uglavnom u trenucima velikih ekonomskih kriza i građ
anskih previranja.
Sljedeće područje koje su psihoanalitičari dotaknuli u svojim analizama nacizma predstavljaju rasne teorije i antisemitizam, kao teorijske osnove nacističkog pokreta. Psihoanalitičari su u antisemitizmu prepoznali obilježja ljubomore na „odabrani narod“, straha od kastracije, preusmjerene mržnje prema kršćanstvu, mržnje zbog ekonomske nepravde koja se pripisivala Židovima, straha od tjelesne seksualnosti te krive projekcije i samozavaravanja.Naposljetku, s obzirom da je psihoanaliza kao klinička teorija usmjerena na analize pojedinaca, poseban interes izazvale su psihoanalize istaknutih nacističkih vođa, prvenstveno Adolfa Hitlera, Heinricha Himmlera i Adolfa Eichmanna. Analizirajući
svjedočanstva i zapise njihovih suvremenika, ali i njihove vlastite zapise te javne nastupe i sudske dokumente, psihoanalitičari su pokušavali uspostaviti potpunu analizu njihovog karaktera, utvrdivši da se određeni uzorak karakternih crta može pratiti od njihovih djetinjstva pa sve do odrasle dobi. Ovakve analize smatrali su ključnima za svoje teze kako sadisti i ljudi koji su ih spremni bezuvjetno slijediti ne ostavljaju uvijek oč
iti dojam osoba sposobnih za velika zla, već se nerijetko kriju pod maskom ljubaznosti i uljudnosti dok njihov pravi karakter ostaje skriven, zbog čega ih je teško na vrijeme prepoznati
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics