Problem arhiva Tomislava Gotovca

Koljanin, Ana-Marija. (2017). Problem arhiva Tomislava Gotovca. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Art History. [mentor Dulibić, Frano].

PDF (Croatian) - Registered users only Download (3MB) | Request a copy

Abstract

Dok je bio posvećen svom javnom umjetničkom radu, Tomislav Gotovac istovremeno u prostoru svoga stana u Krajiškoj 29 u Zagrebu, u periodu duljem od dva desetljeća (1987. – 2010.), izgrađuje specifičan životni arhiv čiju građu formira u strukturu kolažnog i asamblažnog ambijenta, nadahnut povijesnim uzorom Merzbaua Kurta Schwittersa. Građa Gotovčeva arhiva sadrži ukupnu umjetničku ostavštinu, uključujući umjetničke radove i dokumentaciju, zatim građu osobnog arhiva, te heterogenu građu prikupljenih trivijalnih predmeta iz umjetnikova svakodnevnog života. Specifičnost Gotovčeva arhiva, što smo ustanovili komparacijom s izdvojenim primjerima umjetničkih arhiva i umjetničkih praksi arhiviranja tijekom druge polovice 20. stoljeća, čini u prvome redu način postupanja s prikupljenom i arhiviranom građom, odnosno praksa strukturiranja arhiva u formu ambijenta u životnom prostoru u kojem se istovremeno odvija umjetnikova svakodnevica. Iako i drugi umjetnici provode prakse svakodnevnog i sustavnog prikupljanja i arhiviranja trivijalnih predmeta iz vlastite svakodnevice, poput Andyja Warhola, ili grade opsežne vizualne repozitorije kojima arhiviraju materijalne tragove osobne i kolektivne memorije, te poput Júliusa Kollera u prostoru svog stana prikupljaju i pohranjuju goleme količine tekstualnih i vizualnih fragmenata i podataka kojima oblikuju specifične interpretacije recentne povijesti te ideološkog, društvenog i kulturnog konteksta u kojem žive, utvrdili smo da ne uspijevamo pronaći sličnih primjera arhivskih praksi u kojima se kao u primjeru arhiva Tomislava Gotovca praksa arhiviranja i svakodnevni život prožimaju na takav način da se istovremeno prikupljanju i arhiviranju građe ostvaruje potpuno i sustavno preoblikovanje životnog prostora u prostor strukturiran kao umjetnički rad, pri čemu se sâm životni prostor ujedno oblikuje kao mjesto osobne memorije. Na temelju komparativnih uvida, potkrijepili smo tezu da se Gotovčev koncept preobrazbe životnog prostora u životni arhiv može izdvojiti kao jedinstven primjer poistovjećivanja umjetnosti i života u istovjetnu praksu. Gotovčeva metodologija sustavnog kolažnog i asamblažnog strukturiranja prikupljenih heterogenih fragmenata u sveobuhvatnu instalaciju ambijenta životnog arhiva – za koju smo pokazali da slijedi iz primjene umjetničkih postupaka koji metodološki određuju cjelokupni Gotovčev umjetnički rad – može se, nakon iznesenih uvida, odrediti kao još jedan stvaralački modus koji odražava umjetnikov svjetonazor beskompromisnog izgrađivanja prostora osobne slobode, odnosno percepcije vlastitog života kao što iskrenijeg, autentičnog osobnog odgovora na kulturne, društvene i političke okolnosti povijesnog trenutka u kojem je živio. Time se našim istraživanjem nastojalo proširiti i nadopuniti poznate koordinate Gotovčeva opusa, no kako proces evidentiranja i katalogizacije građe Gotovčeva arhiva, koji provodi Institut Tomislav Gotovac, još nije u potpunosti dovršen te još nisu usustavljeni niti su digitalizirani i javno dostupni podaci o ukupnoj građi arhiva, tek predstoje temeljitija i sveobuhvatnija buduća istraživanja koja bi omogućila podrobnije uvide. U našem nam je istraživanju prije svega bilo važno uspostaviti metodološki pristup građi koja je samo djelomice očuvana u autentičnoj formi, uslijed demontaže pojedinih segmenata arhiva, osnutkom i početkom rada Instituta Tomislav Gotovac 2010. godine, kako bi se mogao sagledati i kontekstualizirati proces njegova nastanka. Temeljeći analizu cjeline prostornog ambijenta na kompariranju očuvanih segmenata i postojeće fotografske i filmske dokumentarne građe, iznijeli smo uvide o konceptualnim, sadržajnim i formalnim aspektima usustavljivanja Gotovčeva arhiva kakve je moguće donijeti služeći se ovoga trenutka dostupnim podacima i građom. Iako Institut Tomislav Gotovac od 2010. godine do danas aktivno radi na prezentiranju umjetnikova opusa posudbom pojedinačnih radova za izlaganje na izložbama u zemlji i inozemstvu, te potiče suradnju s istraživačima i institucijama, omogućujući individualne posjete arhivu u svrhu daljnjih istraživanja, ostaje otvorenim pitanje mogućnosti prezentacije građe Gotovčeva arhiva. Tomu će zacijelo pridonijeti započeti proces digitalizacije podataka, no ostaje vidjeti na koje će se načine i u kakvim formatima izložbeno prezentirati sadržaj arhiva, uzimajući posebice u obzir činjenicu da arhiv sadrži i rijetko ili nikada izlagane radove, te očuvane segmente čije bi izmještanje i rekonstruiranje u muzejskom ili galerijskom prostoru bio vrlo zahtjevan poduhvat. Jedan će od mogućih odgovora na to pitanje zasigurno dati umjetnikova nadolazeća retrospektivna izložba, čija se priprema upravo odvija u suradnji Instituta Tomislav Gotovac i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, gdje će Gotovčeva retrospektiva biti postavljena sredinom rujna ove godine. Razmotrimo li, k tomu, i druge primjere izlaganja umjetničkih arhiva koje smo spomenuli, poput arhiva Júliusa Kollera, ili pak primjere konzerviranja umjetničkih radnih i životnih prostora, kao što je varšavski studio Edwarda Krasińskog, možemo zaključiti kako pojedine umjetničke prakse koje su umjetnici provodili u svojim privatnim prostorima i koje tek naknadno, nakon njihove smrti, postaju predmetom istraživanja, mogu postati poticajna građa za daljnje istraživanje i kontekstualizaciju umjetničkih opusa, ali i za iznalaženje novih načina njihove prezentacije, čemu svjedoči i ovdje izloženi problem arhiva Tomislava Gotovca.

Actions (login required)

View Item