Perkec, Marija.
(2016).
Stanovanje u socijalizimu: klasno-kulturni aspekti.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature.
[mentor Duda, Dean].
Abstract
U tekstu o filmu „Treći ključ“ Zorana Tadića, Jurica Pavičić ističe dva motiva: „motiv anonimnog, urbanog prostora i motiv impersonalnoga, nevidljivog i sablasnoga protivnika“
koji se javlja kao natprirodna instanca koju generira socijalni kontekst, a tematsku poveznicu „horora u novogradnji“ uspostavlja s filmom Romana Polanskog „Stanar“ („The Tenant/Le Locataire“, 1976.) te filmom Johna Carpentera „Napad na policijsku postaju 13“ („Assault on Precinct 13“, 1976.), „nastalima svega koju godinu nakon rušenja bloka sličnih novogradnji u St. Louisu“. (Pavičić 2004: 62) „Moderna je arhitektura sa svijeta otišla bučno 15.7.1972. godine u 15:32 (otprilike) rušenjem stambenog kompleksa Pruitt-Igoe u St. Louisu“, izjavio je povodom tog događaja Charles Jencks i objavio smrt arhitekturi modernizma, ističući neuspjeh univerzalnog i racionalnog jezika te progresivne ideje stvaranja boljeg društva koja je u stvarnosti prouzročila veliku stopu kriminaliteta, a time se uspostavlja jasna paralela sa socijalnim kontekstom Tadićevog „Trećeg ključa“. (Jencks 1985: 37)
U tom kontekstu, diskutabilnom postaje ideja simboličke identifikacije stanovnika novogradnji s prostornom realizacijom političkih ciljeva, koja se nije mogla ostvariti jer je „tipizirana i standardizirana arhitektura odgovarala samo na potrebe određenog dijela stanovništva“ (Čaldarović, 1987: 35), a unificirani je jezik arhitekture modernizma zapostavio najvažniju figuru arhitektonskog jezika i komunikacije – metaforu – obilježje ljudskog promatranja jedne zgrade u odnosu na drugu ili neki sličan predmet, ovisno o naučenim vizualnim kodovima (Jencks 1985: 74).
Nemogućnost simboličke identifikacije tematizirana je u sovjetskoj romantičnoj komediji „Ironija sudbine“ („Ironiya sudby, ili S legkim parom!“, 1976.) u kojoj su u animiranom prologu jednostavnim, plošnim crtežom reinkarnirani Hruščovljevi propagandni crteži „čišćenja“ ornamentike Staljinove arhitekture. Prikazan je arhitekt kojemu vlasti reguliraju projekt te ga odobravaju tek kada nacrt odgovara jednostavnoj višekatnici, lišenoj dekorativnih elemenata koja će biti reproducirana i izgrađena u cijelom svijetu. Humorističan osvrt na unificiranost prikazanu u prologu, u igranom je dijelu filma tematiziran stvaranjem zapleta u kojemu glavni lik, Zhenya, zbog niza okolnosti, zabunom odlazi u Lenjingrad misleći da je u Moskvi, a unificiranosti je prikazana do posljednjeg detalja: grad, adresa, zgrada, stan, brava, namještaj zbog čega je Zhenya uvjeren da je u vlastitom stanu.
47
Time je već univerzalni koncept tipizirane i standardizirane arhitekture u inzistiranju na zadovoljenju kolektivnih potreba, zanemarivajući društvenu situaciju i društvenu strukturu – individualnu sudbinu, onemogućio simboličku identifikaciju, što je budući centar grada i temelj izgradnje novog društva pretvorilo u „anonimna i bezdušna gradska naselja“ (Pavičić 2004: 57), sive gradske spavaonice i kasarne, koja u prostoru počinju svjedočiti kao fizički odraz društvene situacije.
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics