Filmska teorija Luigija Pirandella u kontekstu klasičnih filmskih teorija

Granić, Ivana. (2018). Filmska teorija Luigija Pirandella u kontekstu klasičnih filmskih teorija. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature. [mentor Lučić, Krunoslav].

Preview

PDF (Croatian) Download (894kB) | Preview

Abstract

Lugiji Pirandello jedan je od najplodnijih talijanskih pisaca prve polovice dvadesetog stoljeća. Jedan je od rijetkih za koje bi se moglo reći da se okušao u brojnim književnim vrstama. Nema sumnje da je najpoznatiji po svojim dramskim i proznim doprinosima, a poezija i teorijski tekstovi manje su poznat dio njegova golemog opusa. Među teorijskim prinosima, ističu se dva eseja koja je posvetio filmu, tada gotovo novorođenoj umjetnosti. (“Hoće li zvučni film dokinuti kazalište”, “Drama i zvučni film”). Eseji problematiziraju pojavu zvučnog filma te odnos filma i kazališta te je upravo njihova analiza centralna ovog diplomskog rada. Spomenuti eseji nikada nisu službeno prevedeni na hrvatski jezik pa su za jednu dimenziju velikog Nobelovca ostali zakinuti svi oni koji ne ulaze u uski krug hrvatskih talijanista. Svrha ovog diplomskog rada jest opisati odnos Luigija Pirandella prema filmu te pokazati da je taj odnos, nerijetko opisivan kao dvojan i problematičan, zapravo mnogo otvoreniji. S ciljem dobivanja što preciznije slike, u uvodu će biti ukratko prikazano stvaralaštvo Luigija Pirandella. S obzirom da je odnos prema filmu nemoguće promatrati izvan povijesnog i umjetničkog konteksta, u drugom poglavlju ovog diplomskog rada bit će opisano stanje talijanskog filma početkom dvadesetog stoljeća. Osim kratkog opisa filmske produkcije, kako bi se figura Pirandella kao filmskog teoretičara precizno kontekstualizirala, poglavlje sadrži i informacije o ostalim književnicima te njihovu odnosu prema filmu. Njima je pridodan i Ricciotto Canudo, kao jedan od talijanskih filmskih pionira i tvorac pojma sedme umjetnosti, te futuristi na čelu s Filippom Tommasom Marinettijem. Treće poglavlje sadrži detaljnu analizu navedenih eseja Luigija Pirandella. Eseji su nadopunjeni izjavama koje je pisac dao novinarima, a tiču se filma. Svi intervjui preuzeti su iz knjige Ivana Pupa (2002) Interviste a Pirandello, Parole da dire, uomo, agli altri uomini. U potpoglavlju se nalazi i kratka analiza romana Zabilješke snimatelja Serafina Gubbija. S obzirom da je riječ o prvom romanu u kojem je filmska industrija izravno proučavana, nemoguće ga je isključiti iz analize. Iako je riječ o romanu, a ne teorijskom tekstu, u njega je utkan bogat filmski vokabular, detaljno je opisana atmosfera u filmskoj industriji, a moguće je uočiti i teorijske postulate koje je Pirandello prethodno ili naknadno oblikovao. Četvrto poglavlje prolazi kroz osnovne teze Pirandellove teorije i dovodi ih u vezu s ostalim klasičnim filmskim teoretičarima poput Ricciotta Canuda, Huga Münsterberga, 4 Sergeja Ejzenštejna i brojnih drugih. U ovom poglavlju konačno će se propitati teza da je Pirandello s filmom imao “kontradiktoran odnos privlačnosti i odbijanja: prihvaćanja kad je riječ o praktičnoj zaradi, suzdržanosti po pitanju spoznajnog”1 (Colasandi, 2004). Cilj je odgovoriti na pitanje je li uistinu riječ o sudržanosti po pitanju spoznajnog ili o naslagama dekontekstualiziranih pokušaja čitanja neukoričene filmske estetike talijanskog Nobelovca. U zaključku ovog rada, pak, sažet će se temeljne ideje Luigija Pirandella te prikazati da je filmu pristupio pluriperspektivno i kritički, šire od brojnih vlastitih suvremenika za koje se često navodi da su filmu bili više naklonjeni od Pirandella samoga. Također, u konačnici će se ispostaviti da je za film, gotovo u najranijoj fazi, smatrao da uistinu nema granica te težio tome da napravi ono što je već napravio u kazalištu - revolucionira ga.

Actions (login required)

View Item