Friedrich Schlegel i pojam romantičke ironije

Žalac, Matija. (2019). Friedrich Schlegel i pojam romantičke ironije. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Philosophy
Department of Comparative Literature. [mentor Čačinovič, Nadežda and Brlek, Tomislav].

Preview

PDF (Croatian) Download (326kB) | Preview

Abstract

Cilj ovog rada pokušaj je objašnjenja što definicija romantičke poezije kao progresivno univerzalne poezije zapravo znači te kako se pojam romantičke ironije u tu definiciju uklapa. Sam F. Schlegel bio je pod velikim utjecajem filozofije Njemačkog klasičnog idealizma, poglavito Fichtea. Walter Benjamin je u svojoj knjizi Kritika umjetnosti u njemačkom romantizmu tvrdio da se Schlegelova teorija umjetnosti temelji na spoznajno teorijskim pretpostavkama “te ukoliko se one ne poznaju, teorija ostaje nerazumljiva.”(Benjamin, 2007., str.14.) U radu sam želio prikazati razvitak u shvaćanju umjetnosti od Platona sve do Schlegela kako bih pokazao novinu i originalnost njegovih misli. Samim time u okviru rada nisam u većoj mjeri pisao o utjecaju Schlegela na književne teorije 20. stoljeća. Nakon uvoda, u drugome dijelu prikazat ću Platonovu teoriju o oponašanju u umjetnosti. Raspravu započinjem problemom istine i laži kroz Platonove dijaloge Fedar i Sofist. U Sofistu pokazuje kako je moguće govoriti, pa i pisati laži. U Državi Sokrat prigovara pjesnicima da krivo prikazuju bogove, to jest, da lažu. Platon također smatra da se pjesnici ne mogu niti uzdići do istine već su zapali u svijetu bivanja, a svijet bivanja je svijet u kojem filozof nikada ne traži pravo znanje. No, za Platona još je veći problem što taj svijet bivanja pjesnici oponašaju. U radu sam također uputio na klasicističko poimanje umjetnosti, preko Popea, gdje se također tvrdi da je bit umjetnosti u oponašanju prirode. Samim time umjetnik je treći od istine kako Sokrat tvrdi u Državi. U trećem dijelu rada govorim o Kantovoj Kritici moći suđenja kako bi se jasnije vidio zaokret od oponašanja na djelovanje u Kantovu pomaku prema subjektivnosti i ljudskoj svijesti. Pružit ću pregled o tome kako se treba prosuđivati da bi se moglo govoriti o lijepom. U završnom dijelu poglavlja govorit ću i o pojmu genija kod Kanta. Kant tvrdi: “Genijalnost je talent (prirodni dar), koji umjetnosti daje pravilo.”(143) Friedrich Schlegel je mislio da genije ne postoji bez obrazovanja i poznavanja književnosti. Ono što Kant zove genijalnošću, Schlegel bi smatrao da je samo talent koji nije dovoljan za stvaranje genijalnih djela. U četvrtom dijelu pokazat ću utjecaj Fichteove filozofije na Friedricha Schlegela. Walter Benjamin je među prvima razumio povezanost mišljenja Fichtea i Schlegela, te slobodnu djelatnost svijesti kod obojice. Benjamin tvrdi: “...kod Fichtea se refleksija odnosi na “Ja”, kod romantičara se ona odnosi na čisto mišljenje...”(Benjamin, 2007., str.21.) Benjamin tvrdi da je kod Fichtea u apsolutnome “Ja” svladana beskonačnost refleksije. Spram Fichtea u suprotnosti stoji Schlegel koji smatra netočnim svaki nazor postavljen kao izvor spoznaje, čime se zapravo dokida konačnost i otvara beskonačnost refleksije. No, ta beskonačnost nije ona nastavka, već povezanosti, smatra Benjamin. Zato je i pojam kritike kod Schlegela toliko važan jer omogućuje tu povezanost refleksije preko medija umjetnosti. U petome dijelu govorit ću o Hegelovu shvaćanju ironije kod Friedricha Schlegela. Hegel smatra da je romantička ironija svoj dublji temelj našla u Fichteovoj filozofiji. Za Fichteovo “Ja” Hegel smatra da je po svemu apstraktno i formalno, nema sadržaja, te je u njemu negirana svaka posebnost i određenost. To po Hegelu dovodi do toga da ono što jest kroz takvo “Ja” se može opet i uništiti. Zato i tvrdi: “Sljedeća je forma ovog negativiteta ironije ispraznost svega stvarnoga, ćudorednoga i u sebi sadržajnoga, ništavnost svega objektivnoga i onoga što važi za i po sebi.” (Hegel 58 ) U zadnjem dijelu rada koncentrirao sam se na to da prikažem Schlegelove ideje o romantičkom pjesništvu. Čačinovič tvrdi da je Benjamin već zaključio da se ironija ne vezuje samo uz samovolju, kako je Hegel mislio, već uz ironično razaranje forme u kritici. Benjamin smatra da je ironija način na koji su se romantičari uzdigli iznad vlastite subjektivnosti i ograničenosti. Friedrich Schlegel je smatrao da se konačnost mora uništiti da bi se otvorila beskonačnost, i zato možemo govoriti o onom razarajućem u kritici. No, to razaranje nije bilo samo sebi svrha, već je cilj kritike da se umjetničko djelo i spozna. U kritici se zato pojavljuje nova razina refleksije, a samim time i beskonačna povezanost refleksije u mediju umjetnosti, odnosno, u poeziji. Iako je ograničenje nužno kako bi samo djelo moglo postojati, sljedeća razina refleksije to isto djelo razara kako bi ga mogla promatrati kao beskonačno, apsolutno, puno i prepuno značenja koje nitko ne može u potpunosti iskazati. Sam pojam ironije Schlegel vezuje uz Sokrata, te kako njegov ironijski stav omogućuje dijalog. Budući da Sokrat tvrdi da ništa ne zna, na taj način potiče svojeg sugovornika na dijalog. To je važno kako bi se objasnilo što je to roman za Schlegela. Za roman kao pravu romantičku knjigu potrebna je sufilozofija i supoezija, odnosno, kritika. Roman na taj način postaje “najviši oblik refleksije u poeziji.”(Benjamin 1113) U romanu je na najbolji način omogućeno progresivno stremljenje ka univerzalnosti. Romantička poezija je progresivno univerzalna poezija, a progresivnost možemo gledati kao težnju za uzdizanjem iznad individualnosti, ali i težnju ka beskonačnom, odnosno univerzalnosti koja bi bila zasićivanje svih formi i sadržaja. Romantička je ironija svijest da ta progresivnost ne može stati, a da se univerzalnost ne će postići. Nadam se da će čitatelj ovog rada shvatiti važnost Schlegelovih misli te njihovu relevantnost u proučavanju književnosti, pogotovo danas kada je književnost toliko obilježena romanom

Actions (login required)

View Item