Hadžić, Magdalena.
(2014).
Priče i pričanja o djetinjstvu: folkloristička analiza narativnih praksi o djetinjstvu.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Croatian Language and Literature.
[mentor Rudan Kapec, Evelina].
Abstract
Ovaj je rad posvećen pričama o djetinjstvu (i pričama iz djetinjstva) koje dosad nisu imale povlašten status u tradicionalnim proučavanjima usmenih narativa. Svoje sam prikupljanje građe ostvarila dvjema metodama: intervjuem te asocijativnom metodom istraživanja autobiografskog pamćenja. Prvi se problem javio prilikom transkripcije, koja se ispostavila kao složen proces, naime, osim lošeg audiozapisa pojedinih priča i istovremenog kazivanja
više kazivača, tu je i neverbalni aspekt govornog ponašanja kojeg je nemoguće prenijeti na papir. Nakon transkripcije, priče o djetinjstvu (i priče iz djetinjstva) trebalo je smjestiti u književni svijet. Da bi neka informacija pripala usmenoj književnosti, potreban joj je vremenski odmak, odnosno, ona treba opstati, a opstat će samo ako je relevantna za kazivača i ako je on kroz vrijeme prenosi drugima. Upravo se to događa sa pričama iz djetinjstva što ih čini punopravnim članovima književnog svijeta. Budući da se tek u novije vrijeme javlja teorijski i istraživački interes za takav tip pripovijedanja, sasvim je razumna i pojavnost raznovrsne terminologije. Najčešći termini koji se koriste u literaturi su životna priča (life story), životna povijest (life history), osobna pripovijest (personal narrative) te pripovijest o osobnom iskustvu (narrative of personal experience). No, bez obzira koji termin koristili, svaka priča o djetinjstvu vezana je za sjećanje na: vlastito, neposredno iskustvo te na vlastito
iskustvo slušanja priča i njihova prenošenja (pri čemu se, dakle, radi o posredovanom iskustvu). Priče mogu biti ispričane u prvom, drugom ili trećem licu, odnosno, naratološkim rječnikom, pripovjedač može biti: heterodijegetički (ako se ne pojavljuje kao lik u zbivanju o
kojem pripovijeda), homodijegetički (ako se javlja u priči kao svjedok) i autodijegetički (ako je glavni lik priče). Prilikom pripovijedanja, upadice drugih mogu ometati pripovjedača, međutim, interakcija ponekad može biti od presudne važnosti prilikom konstruiranja priče i, kada se ona dogodi, ima sljedeće funkcije: objašnjavateljsku (funkciju koja služi razjašnjenju nekih nejasnoća ili konteksta), suradničku (funkciju koja se ostvaruje u situacijama u kojima obično dva kazivača zajedno oblikuju priču) ili neslagalačku (funkciju koja se javlja u
situacijama kada se slušatelj, koji je upoznat sa pričom, ne slaže sa kazivačem). Sama je priča i važan dio kazivačeva identiteta: ona otkriva njegovo podrijetlo, status, mjesto stanovanja i dr.
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics