Izvedba identiteta u hrvatskom performansu

Počanić, Patricia. (2016). Izvedba identiteta u hrvatskom performansu. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature. [mentor Čale Feldman, Lada].

Preview

PDF (Croatian) Download (533kB) | Preview

Abstract

Koncept performativa, uveden u filozofiju jezika 1950-ih godina, značio je zaokret od dotadašnjeg poimanja i metodologije filozofije. Istraživanje govornih činova, koje je započeo Austin, vrlo brzo se proširilo na različite teorijske diskurse jer je koncept, u kontekstu vremena, značio novi pristup suvremenoj umjetničkoj praksi druge polovice 20. stoljeća. Pojam i koncept performativa razvijali su se usporedno s koncipiranjem pojma performans (performance art) 1960-ih i 1970-ih godina, kad se utemeljio performans kao umjetnički događaj u okvirima neoavangarde i konceptualne umjetnosti. To, naravno, treba sagledati i u kontekstu povijesnog razdoblja nakon 1968. godine i kontrakulture koja se razvija tih godina, te u kontekstu potrebe da se aktivno javno djeluje, a ne deskriptivno ukazuje. Performativna umjetnost tako se javlja upravo kao čin ili neposredna gesta u jedinstvenom djelovanju – događaju. Pomak s neperformativne na performativnu komponentu umjetnosti bio je nužan s obzirom na društveni i povijesni kontekst, kao i na prihvat koncepta performativa u suvremenim teorijama kulture. Tek se širenjem teorije govornih činova i redefinicijom njezinih pojmova unutar umjetnosti stvorio temelj za novo „čitanje“ umjetničkih djela, osobito djela nastalih u nakon 1960-ih. Performans u Hrvatskoj svoj početak ima, usporedno sa svjetskom umjetničkom praksom, u povijesnoj avangardi – dadaizmu. Ponovni zamah, također vrlo aktualno, događa se 1960-ih godina, djelovanjem Tomislava Gotovca i umjetničke grupe Gorgona. Performansi analizirani u diplomskom radu samo su dio izvedbene produkcije hrvatskog performansa koji na neki način uključuju performativno. Izabrani performansi pritom su primjeri i za performativnu konstrukciju identiteta, koji se pokazao, kroz teoriju i praksu, performativnim. Identitet se stvara performativno jer predstavlja činove koji se proizvode ponavljanjem već utvrđenih društvenih normi, a uzastopnim ponavljanjem njegova performativnost prikriva konvencije i „izvor“ koji se ponavlja. Izvedba identiteta se tako temelji na utvrđivanju ili demistificiranju konvencija performativnosti roda u slučaju Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Ksenije Kordić i Ive Đorđević, zatim razotkrivanju konvencija kojim se izvodi jastvo u radovima Tomislava Gotovca, Dalibora Martinisa, Vlaste Žanić i Željka Boričića, konvencija izvedbe političkog i nacionalnog identiteta kod Siniše Labrovića, Sanje Iveković i Sandre Sterle, identiteta klase kod Josipa Pina Ivančića i Tomislava Brajnovića te u konačnici, konvencija svijeta umjetnosti, institucija i izvedbe identiteta umjetnika u slučaju Tanje Dabo. Performativni pristup performansu tako predstavlja ne samo mogućnost nego i nužnost, jer je svaka izvedba činjenje, a svako činjenje utjelovljenje jezika, značenja i izvedbe. (Iz zaključka.)

Actions (login required)

View Item