Zaštita spomenika kulture u Regionalnom prostornom planu južnog Jadrana od 1967. do 1969. godine

Subašić, Jasna. (2016). Zaštita spomenika kulture u Regionalnom prostornom planu južnog Jadrana od 1967. do 1969. godine. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Art History. [mentor Zlatko, Jurić].

Preview

PDF (Croatian) - Unpublished version (manuscript) Download (952kB) | Preview

Abstract

Regionalni prostorni plan južnog Jadrana, rađen od 1967. do 1969. godine, prvi je plan te vrste u Hrvatskoj, koji je obuhvaćao veliko područje sastavljeno od dijelova triju nekadašnjih republika Jugoslavije: Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Plan nije nastao odjednom, nego predstavlja prirodan nastavak višegodišnje prakse izrade manjih prostornih planova u Jugoslaviji te je rezultat iskustva stečenog u sklopu nekoliko različitih planova i projekata koji su mu prethodili. Uspjehu realizacije takvog opsežnog projekta zasigurno je pridonijelo sudjelovanje brojnih institucija i službi iz različitih područja društvenih znanosti, ali i suradnja ostvarena na međunarodnoj razini, posebice s Ujedinjenim narodima. Plan je izuzetno značajna pojava za vrijeme u kojemu nastaje, kako u općem planerskom smislu, tako i iz aspekta zaštite spomeničke baštine. Njegova specifična metodologija, opseg i dugoročnost bile su novost u prostornom planiranju Jugoslavije, kao i uključivanje konzervatorske struke u izradu stručnih studija. U tom je pogledu posebno važno ukazivanje na probleme s kojima su spomenici suočeni, njihova valorizacija i pružanje smjernica za zaštitu u skladu sa suvremenim zahtjevima „aktivne” zaštite. No možda je najvažnija činjenica da je za potrebe studije izrađena evidencija svih spomenika na tom području, što je bio velik, ali i težak zadatak kada se uzme u obzir da tada još uvijek nije do kraja provedena organizacija službi za zaštitu spomenika kulture, ali i da je sva dokumentacija o spomenicima do tada bila neobrađena i neusklađena. Uključivanje posebne studije posvećene zaštiti spomenika kulture u sadržaj Plana čini ga jednim od najranijih primjera primjene teorije „aktivne” zaštite u praksi na ovim prostorima, odnosno odgovorom na zahtjeve europskih konzervatorskih službi za uključivanje spomenika u razvojni tijek prostornih cjelina te razmatranje njihova položaja i funkcije u suvremenom društvu. To je izravno potaknuto zbivanjima na jadranskoj obali, koja upravo 1960-ih godina doživljava nagli razvoj turizma i stambene gradnje, a time i neizbježno ugrožavanje spomenika uzrokovano masovnom izgradnjom i manjkom brige. Usmjerenost cjelokupnog Plana na turizam kao osovinu razvoja gospodarstva nužno se odrazila i na studiju o spomenicima kulture. Njihova se namjena i zaštita nerazdruživo povezuju s potrebama turizma, što otvara posve novi niz pitanja i problema, koji u konačnici ostaju bez odgovora. Prvenstveno se nameće pitanje je li uopće moguća odgovarajuća zaštita spomenika u vrijeme masovnog turizma za koju se autori naizgled zalažu, pogotovo kada zagovaraju maksimalno iskorištavanje arhitektonskih, prostornih i prirodnih potencijala, sve u ime turizma i gospodarskog razvoja. Zapravo iznenađuje koliko je zanemaren stvaran utjecaj velikog broja turista na relativno malom području: rasprava je usmjerena uglavnom na izgradnju smještajnih kapaciteta, dok se primjerice ne razmatraju ekološki i društveni aspekti turizma i pojačan promet koji nužno prati povećani broj turista, a posve su zanemarene i posljedice povećanja broja lokalnog stanovništva koje ovdje boravi cijele godine i previđenog razvoja industrije. Stječe se dojam da se pažnja pritom previše posvećuje estetskom dojmu, „ružnim” masivnim objektima koji nagrđuju krajolik svojim stilom i građevinskim materijalima i neatraktivnosti spomenika koji su na rubu propadanja, a nedovoljno uzrocima takvog stanja. Problematičan je i predloženi način financiranja zaštite, odnosno izostanak prijedloga nekog stalnog mehanizma financiranja, jer je generiranje sredstava iz uporabe spomenika ne samo nepouzdano, nego i predstavlja prebacivanje odgovornosti na druge te otvara pitanje što će se u tom slučaju dogoditi s onim spomenicima koji to ne mogu. Unatoč svim navedenim nedostacima u pristupu i obradi spomeničke baštine i postojanju prostora za poboljšanja, Plan predstavlja impresivno ostvarenje za to doba, barem teorijski gledano, iako je upitno bi li ikada bio izrađen da nije bilo suradnje sa stranim partnerima i njihove financijske pomoći, s obzirom da je u to vrijeme Jugoslavija bila relativno nerazvijena i zatvorena zemlja, a organizirana služba zaštite spomenika kulture i prostornog planiranja tek u povojima. Vjerojatno su upravo neiskustvo u takvom obliku planiranja i nedostatak financijskih sredstava naposljetku presudili provedbi Plana. Svi nedostaci mogli su se rješavati postupno, u dugom razdoblju koje je predviđeno za provedbu, da je za to postojala volja, no ambicioznost Plana vrlo brzo pokazala se neostvarivom u praksi i sve inovativne ideje ostale su samo to, ideje. Ipak, iako njegove postavke i preporuke nisu provedene, Plan predstavlja važnu stepenicu u općem razvoju prostornog planiranja u Hrvatskoj, kao i početak obuhvaćanja spomenika kulture u širim prostornim planovima.

Actions (login required)

View Item