Impersonalnost pisanja u kasnim radovima Rolanda Barthesa

Brajša, Romana. (2016). Impersonalnost pisanja u kasnim radovima Rolanda Barthesa. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature. [mentor Bekavac, Luka].

PDF (Croatian) - Registered users only Download (398kB) | Request a copy

Abstract

Predmet ovog rada bila je analiza Barthesovih tekstova iz kasne faze s ciljem pokazivanja mjesta koja se tiču impersonalnosti pisanja i Barthesova uvođenja tijela kao „nesvodive razlike“, onog što izmiče opisu. U uvodnom dijelu predstavljen je Barthesov zaokret od strukturalističkog prema poststrukturalističkom pristupu proučavanja književnosti, s obzirom na Saussurea i strukturalnu lingvistiku, Derridaovu dekonstrukciju znaka i Lacanovu psihoanalizu. Pregled Barthesovih radova, od Nultog stupnja pisanja prema Svijetloj komori, upućuje na spiralni zaokret Barthesove teorije, od strukturalističke prema poststrukturalističkoj, da bi u kasnoj fazi naizgled preuzela pojmove koje je u strukturalističkoj fazi sama prokazivala. Prema Culleru (1983) Barthesovo odupiranje bilo kakvom sustavu u kasnoj fazi, koje je svakako i odupiranje autoritetu, smatra gotovo pa Barthesovom lijenošću (Culler, 1983: 121) i Barthesovom slijepom pjegom. Uvođenje tijela smatra iskliznućem u esencijalizam i Prirodu, onu istu Prirodu koju je Barthes u prethodnim fazama prokazivao. Prema Leslie Hill tijelo je u Barthesovom radu riječ („mana - riječ“) koja se stalno iznova može reinterpretirati i prilagoditi različitim okolnostima (Hill, 1988: 114). Ono što je pojedinačno, koje izmiče opisu, „zrno glasa“, prema Barthesu nije povratak autora kao funkcije, niti njegovih biografskih elemenata, već uvođenje fizikalne komponente, autora kao jedinke s ljudskim karakteristikama. Impersonalnost pisanja s jedne strane i osobno, ispovjedno, pojedinačno, personalno pisanje s druge strane, problematizirano je analizom kasnih Barthesovih radova. Dok su Roland Barthes i Fragmenti ljubavnog diskursa primjeri zapravo impersonalnog pisanja, stoga što fingiraju i simuliraju privatni jezik, Svijetla komora nalazi se u prostoru znanstvenog,impersonalnog diskursa pomiješanog s osobnim, s gubitkom majke kao najosobnijim iskustvom. Dnevnik koroteprivatan je govor traumatiziranog subjekta, ali u manifestaciji ne odviše različit od zaljubljenog subjekta iz Fragmenata ljubavnog diskursa. Zaključak kako je Dnevnik korote primjer personalnog pisanja možemo donijeti samo zato što znamo da je to tako, odnosno poznato nam je da je pisan kao dnevnički zapis konkretne osobe nakon gubitka majke. Suštinske razlike u impersonalnom/personalnom pisanju u nave denim Barthesovim radovima nema, i jedan i drugi tip pisanja samo je izvedba jezika, bez obzira na eventualnu različitu intenciju. Barthes toga ostaje sv jestan i u svojim posljednjim tekstovima, a upravo uvođenjem tijela kao mogućnosti radikalno različitih iskustava čitanja i pisanja popunjava nedostatnu dihotomiju između impersonalnog i personalnog.

Actions (login required)

View Item