Lay, Maja.
(2016).
Lude i ludost u renesansnom kazalištu.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature.
[mentor Čale Feldman, Lada].
Abstract
„O ne dajte da siđem s pameti, Nebesa blaga! Svijest mi ostavite! Ja ne bih htio sići s pameti!“ zaziva Lear na početku tragedije Kralj Lear, predstavljajući ludost kao najgori mogući razvoj događaja. No, ludost će ga ipak zahvatiti i svrstati u čitav red luda koji se
pojavljuju u istoj drami, ali i u istom razdoblju. Međutim, Learova tragična invokacija pokazatelj je da je ludost, već kod Shakespearea, postala nepoželjnim članom društva jer, za razliku od srednjeg vijeka, počinje
imatinegativni predznak. Srednjovjekovlje je uklopilo
lakrdijaše u strukturu svoje pomno istkane kulturne tapiserije, povezujući je sa svim aspektima društva i dopuš
tajući ludi da izvrne svijet naopako. Jer samo ako je i taj naopaki pogled na svijet uključen, poredak stvari u svemiru ima smisla. Luda je stoga predstavnik komplementarnog
načela, koje svojom groteskom i sveobuhvatnim smijehom pomaže svijetu da se obnovi kroz ritualno ruganje. No, konci te tapiserije u kasnijoj renesansi počinju pucati, a individualizam zamjenjuje dotadašnje vjerovanje u međupovezanost elemenata. Luda, pozvana u središnje pažnje i postavljena na pozornicu baš zbog svoje nevjerojatne kazališnosti, u samom kazalištu gubi svoju dotadašnju funkciju – umjesto da dopunjava i gradi, da pridonosi razvoju integralnog pogleda na život, ona sada postaje donositelj istine, satirični komentator koji skida maske,
tragični vjesnik prave stvarnosti. A prava stvarnost uključuje opadanje ritualnih praksi, rast znanstvene misli i vjere u moć pojedinca –društvo koje se radikalno mijenja. I zaista, kao što Celia u Kako vam drago kaže:
„Tako mi vjere, istinu govoriš. Jer otkako je ušutkano ono malo pameti što je lude imaju, ono malo ludosti što je mudraci imaju uvelike se pokazuje.“
Ovaj rad pokušao je dočarati prijelaz lude s jedne funkcije na drugu, njezinu važnost kao društvene figure, te važnost njezine gipkosti kao izvođačke figure.
Kazališnost ju je učinila idealnim prenositeljem onoga što Bahtin naziva narodnom kulturom srednjeg vijeka i renesanse, a time i karnevalskog načela koje
promovira smijeh kao nositelj svijeta. Ovaj pokušaj analize razvoja i kazališne funkcije lude svakako je nepotpun i nedorečen, no cilj mu je djelomično i bio pokazati kako lakrdijaška snaga leži baš u toj misterioznoj liminalnoj neuhvatljivosti.
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics