Ivanišević, Tvrtko.
(2016).
Između pravde i osvete: pojedinac i pravni sustav u 'Michaelu Kohlhaasu' Heinricha von Kleista.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature.
[mentor Jurić, Slaven].
Abstract
Intervencija sudbine na kraju pripovijesti vraća nas tamo gdje je sve počelo, na granicu između pravde i osvete. Kohlhaas postiže i jedno i drugo, ali pod cijenu vlastitog života, stavljajući svoju potragu iznad svega, čak i ljubavi prema svojoj obitelji.
Je li postignuto bilo vrijedno toga? Mogli bismo pomisliti da je Kohlhaas trebao nastaviti živjeti svojim životom ne osvrćući se na relativno sitnu nepravdu, no ako
pojedinac nikad ne bi reagirao, sustav se ne bi mogao mijenjati. Kod tog djelovanja svakako treba biti veoma oprezan, jer kako to primjećuje Marijan Bobinac, govoreći o ovoj pripovijesti u Uvodu u romantizam:
„Stari apsolutistički poredak pokazuje se istrošenim, tako da se nameće potreba za individualnom akcijom; no izgubi li pojedinac pritom moralnu orijentaciju, njegova će potraga za skladom između općeg prava i prava na samoodređenje nužno završiti u kaosu.“ (Bobinac, 2012: 217)
Kleist nam ovakvu tezu veoma zorno i pokazuje. Prvotna, sitna, nepravda širi se i raste kroz birokratiziran i neučinkovit pravni sustav sve dok se glavni protagonist ne
dovededo kraja svog strpljenja. Mogli bismo povući paralelu s drugim likovima suočenim sa sličnim birokratiziranim košmarima, naročito iz književnosti ranog 20. stoljeća, što mnogi i čine uspoređujući Kohlhaasa s Kafkinim Josefom K.. No za razliku od
Kafkinog, Kleistovprotagonist se sa svojom sudbinom ne miri i ne prepušta se na milost ili nemilost sustava.
On uzima stvar u svoje ruke i pokušavaiznuditi pravdu na
bilo koji način, a to mu na kraju i uspijeva, što vlastitim nastojanjima što intervencijom više sile. Pritom Kohlhaas doista na trenutke gubi moralnu orijentaciju i završava u kaosu. I upravo taj gubitak orijentacije
ukazuje na jasnu opoziciju između pravde i osvete. Potraga za pravdom pretvara se u potragu za osvetom, a Kohlhaasa čak stavlja u položaj koji mnogi nazivaju terorističkim. Privremena suspenzija društvenog poretka na
području pod Kohlhaasovom kontrolom Kleistu pak izvrsno služi kako bi čitatelja upozorio na opasnost od zlouporabe autoriteta koju sa sobom nosi revolucija. No koristeći se povijesnim izvorima i ličnostima, Kleist jednako vješto ukazuje i na opasnost od slijepog podržavanja postojećeg poretka kojemu je također prijeko potrebna promjena. Propitkuje i ulogu duhovnih autoriteta, kroz lik Martina Luthera, u uspostavljanju i održavanju svjetovnih vlasti.
Daljnje preispitivanje pripovijesti i promatranje kako protagonist i ostali likovi djeluju, bilo individualno ili unutar sustava, dovodi do opozicije djelovanja i
reagiranja. Kroz tu opoziciju nastojao sam prikazati
kako pojedinci unutar birokratiziranog sustava djelomično gube sposobnost samostalnog odlučivanja i moraju
se pokoravati unaprijed postavljenim odnosima moći i utjecaja. Kohlhaas, kao protagonist, unutar tog sustava zauzima naizgled pasivnu ulogu, ali ostaje središnjom
osi oko koje se vrti cijela radnja i pokazuje nam da
se djelovati može na vrlo različite načine.
Završni dio pripovijesti uvodi i treću opoziciju, a to je ona između sudbine i slučajnosti. Kleist ovdje ubacuje
nadnaravne elemente kao što su proročanstva i
komunikacija s preminulima koji naizgled nisu uklopivi u povijesni ton prethodnih dijelova. No ono što sam pokušao i dokazati preispitujući ovu opoziciju jest da upravo ti
elementi učvršćuju cijelu pripovijest i prikazuju nam Kleistovo viđenje svijeta.
Svijet je, iz pozicije pojedinca, uistinu kaotično i vrlo često okrutno mjesto. Događaji se odvijaju potpuno neočekivano i pred njima je pojedinac često bespomoćan, no ispod svega toga mora se nalaziti određeni red koji Kleist prepoznaje u prirodi kojom upravlja neka viša sila. Tu silu Kleist naziva sudbinom, alinjen naziv nam i nije bitan, jer je po svojoj prirodi nedokučiva, a odgovori se mogu dobiti jedino nakon završetka životnog puta.
No što je s granicom pravde i osvete? Možemo li je odrediti ili ipak ostaje neodređena?
Kao što sam se trudio prikazati sve do samog kraja pripovijesti jasna granica između ova dva pojma neprestano se pomiče, a ponekad i potpuno briše.
Moj zaključak bi bio da nam Kleist pokušava poručiti da smo mi ljudi, i kao pojedinci i kao društvo, sposobni samo za osvetu zbog toga što nepristrano i racionalno reagiranje
nije u našoj prirodi. Čak i Kohlhaas, čiji se osjećaj za pravednost uspoređuje sa zlatarskom vagom, često djeluje nepromišljeno potaknut ponosom ili srdžbom. Prava pravda je nešto što se može postići samo posredstvom više sile i to nakon što ona pojedincu
možda više niti neće koristiti za života.
Međutim, moje mišljenje je da Kleist ne zagovara apatiju i pasivnost. Pojedinac ipak može djelovati i često se pred njega stavljaju izbori.
Kao što pripovijest inaglašava više puta, Kohlhaas do samog kraja može izabrati i drugačiji završetak. On to ne čini, ali nama kao čitateljima ostaje poruka da se ne moramo izgubiti između pravde i osvete.
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics