Pušić, Marin.
(2013).
Hrvatski jezični problem od 1945. do 1967. godine.
Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of History.
[mentor Banac, Ivo].
Abstract
Srpska unitaristička jezična politika obilježila je hrvatsko-srpske odnose unutar Jugoslavije. Nakon 1918. godine započelo je dugo razdoblje u kojem je hrvatski jezik trpio posljedice provođenja nepravedne jezične politike, shodno tome, hrvatski jezični problem počeo se razvijati stvaranjem Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije. Zajednička osnova hrvatskog i srpskog jezika nije mogla prevladati značajne razlike između književne i povijesne baštine dvaju jezika. Ideja o jedinstvenoj jugoslavenskoj narodnosti nije odgovarala velikosrpskoj politici, stoga je Stjepan Radić, vođa selječke stranke, koji je u narodu uspješno širio hrvatsku nacionalnu svijest, proglašen separatistom, a njegovi postupci opasni za opstanak tadašnje države. Aleksandar Belić je uz suradnike radio na uklanjanju razlika između hrvatskog i srpskog jezika, no to izjednačavanje dvaju jezika bilo je utemeljeno na unitarističkim načelima. Te godine obilježene su i objavom Boranićeva pravopisa koji je trebao biti alternativa Belićevu pravopisu. Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra provodilo se sustavno negiranje hrvatske narodnosti te je integritet hrvatskog jezika bitno ugrožen. Stvaranjem Banovine Hrvatske i demokratizacijom odbačen je unitaristički pravopis, a koristili su se priručnici iz razdoblja prije 1929. godine. Brojni jezikoslovci isticali su razlike između hrvatskog i srpskog jezika. S tim u svezi osuđen je jezični unitarizam kao oblik političkog centralizma. Doba ustaške diktature obilježeno je politikom jezičnog čistunstva te uklanjanjem svih ostataka jugoslavenske jezične politike.
Završetkom Drugog svjetskog rata te stvaranjem FNRJ ponovno su započeli pokušaji stvaranja zajedničkog hrvatskosrpskog jezika. To je i razdoblje povratka jezičnom unitarizmu što je najavio Belićev pravopis iz 1952. godine. Ovaj pravopis znatno se razlikovao od prvih službenih dokumenata revolucionarne vlasti u kojima je propagiran jezični pluralizam. Objedinjenjem hrvatskog i srpskog jezika bavila se Matica srpska, stoga je provedena Anketa o jedinstvu dvaju jezika kojom se zapravo htjelo vidjeti koje su bile granice srbizacije hrvatskog jezika.
44
Vrhunac svega bio je Novosadski dogovor kojim je određeno kako je jezik Hrvata i Srba jedan jezik koji je bio jedinstven. Jezični unitarizam te centralizam bujao je sve do Rankovićeve smjene 1966. godine kada je došlo do postupne liberalizacije. To je potaknulo i javnu raspravu oko amandmana na Ustav iz 1963. godine, a kao izravni povod pobune hrvatskih intelektualaca navodi se objavljivanje dvaju svezaka Rječnika hrvatskosrpskog jezika Matice hrvatske i Matice srpske.
Središnji događaj 1960-ih godina bila je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika koja je označila buđenje hrvatske oporbe te je bila veliko iznenađenje za jugoslavensko vodstvo. Značenje Deklaracije bilo je golemo, stoga je došlo do brojnih negativnih reakcija na njezino donošenje. U godinama nakon Deklaracije provodila se postupna decentralizacija, no ideje o samostalnoj hrvatskoj naciji unutar granica SFRJ dovele su do optužbi o divljanju nacionalizma u Hrvatskoj. Hrvatsko proljeće nasilno je ugušeno, a njegovi članovi uklonjeni su iz Partije. Do sve značajnijeg slabljenja unitarizma došlo je nakon 1974. godine kada je hrvatski jezik postao službeni jezik na hrvatskom teritoriju.
Hrvatski jezični problem riješen je tek stvaranjem neovisne Republike Hrvatske kada je nakon dugog razdoblja provođenja jezičnog unitarizma završila borba za hrvatskom jezičnom samostalnošću koju su započeli upravo potpisnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.
Actions (login required)
 |
View Item |
Statistics
Statistics