Barokni oltari tipa tabernakul u Zadru : diplomski rad

Pintur, Anica. (2015). Barokni oltari tipa tabernakul u Zadru : diplomski rad. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Art History. [mentor Šourek, Danko].

Preview

PDF (diplomski rad) (Croatian) - Unpublished version (manuscript) Download (1MB) | Preview

Abstract

UVODiZAKLJUČAK Istraživanje složene problematike oltara tipa tabernakul nedjeljivo je od povezanosti s širim aspektom društvenih, političkih i crkvenih događanja. Navedeni zadarski primjeri produkt su takvih previranja, a njihov odabir vođen je idejom što jednostavnije komparativnosti s mletačkim modelima. Prodiranje stilskih mijena na istočnu obalu Jadrana, uz to i sam rub teritorija Mletačke Republike, donosi određene posebnosti, pa stoga i zadarski primjeri oltara nerijetko ne potpadaju pod sve odredbe navedene tipologije. Takvo naizgled ograničenje pruža uvid u kompleksni odnos relacije umjetničkog centra i periferije, ali i načina na koji vodeći arhitekti i kipari Serenissime prilagođavaju vlastite modele jednostavnijem ukusu, sklonijem tradicionalnijem jeziku. ZAKLJUČAKOdlučiti se za detaljniji pristup određenom tipu oltara unutar tolikog bogatstva zadarskog poluotoka nije bio nimalo jednostavan zadatak. Odrediti ga najvažnijim sastavnicama i zbog toga ispustiti neka od radova ključnih imena mletačkog baroka vrlo je nezahvalno. U čitavoj Dalmaciji, nigdje kao u Zadru ne susrećemo se s lepezom najrazličitijih altarističkih rješenja: od Cavriolijeva oltara sv. Šimuna sa anđelima nosačima, Longhenina klasičnog edikula tipa u crkvi sv. Frane, čistog Garzottijeva i Tagliapietrinog tabernakul tipa u crkvi sv. Krševana, sceničnog i atektoničnog Cabiancina tipa u rotundi Gospe od Zdravlja, do klasičnog i nježnog rokoko Morlaiterva i Bonova oltara u crkvi sv. Marije. Od trenutka prijenosa relikvija sv. Šimuna iz crkve sv. Marije Velike u novouređeno svetište ranokršćanske bazilike sv. Stjepana, mletački majstori gotovo su konstantno prisutni u gradu. Novi projekti dogovaraju se i potpisuju na gradilištima ranijih; zadarski naručioci znali su prepoznati priliku pa se svaka crkva, i ona najmanja ukrašava novim oltarom, slikom ili makar pokojom skulpturom, ovisno o mogućnostima.Teško je povezati takvu situaciju s činjenicom da je pred gradom utaborena osmanlijska vojska, te da su njezina zalijetanja i pokušaji proboja gotovo svakodnevni. I kao da nije dovoljno teško, namjesto zaustavljenog jednog neprijatelja, u grad uspijeva ući drugi - kuga, i to nekoliko puta, odnijevši pritom tisuće života. Ipak, unatoč svim nedaćama, ne prestaju u zadarsku luku pristizati mletački jedrenjaci, noseći u utrobama mramorne ulomke oltara i skulpture direktno iz najpoznatijih i najskupljih radionica. Poticanje takve prakse dolazi iz samog vrha crkvene politike koja posttridentskom obnovom i povratkom ad fontes pokušava povratiti poljuljan ugled i dominaciju. Zadarske narudžbe otkrivaju ponešto složeniji odnos: vrlo rijetko ih potpisuju crkveni veledostojnici, najčešće je riječ ili o pojedincima (imućnijim građanima i državnim predstavnicima), ili o grupnim narudžbama (primjerice samostana, ili čitavog grada). Ne možemo ih stoga tumačiti tek kroz prizmu velike crkvene obnove; oltari zadarskih crkava zahtijevaju ipak ponešto subjektivniji i intimniji pristup Istraživanjem dostupnih arhivskih podataka namjera je bila proniknuti u njihove pozadine nešto dublje negoli ostati tek na formalnoj stilskoj analizi. Unošenjem takvog aspekta narudžbe zadobivaju dodatni karakter čime se bitno mijenja i konačna slika. Podizanje glavnog oltara u crkvi sv. 73 Šimuna nije puko čašćenje omiljenog lokalnog sveca i gradskog zaštitnika nego u svemu postoji i određen izraz političke moći spominjanjem generalnog providura kao naručitelja brončanih anđela. Premještanjem projekta u svetište crkve sv. Stjepana, koja je u neposrednoj blizini providurove palače još je više dan naglasak ideji državne crkve, reminiscencije na duždevu kapelu, tj. crkvu sv. Marka. Logično, model za ugledanje je oltar s relikvijama prvog venecijanskog patrijarha, blaženog Lorenza Giustinianija u crkvi San Pietro in Castello. Posve je drugačijeg karaktera narudžba glavnog oltara u crkvi sv. Krševana. Nastaje kao ex voto čitave zajednice nakon epidemije kuge, svaki stanovnik grada obvezuje se, - ovisno o mogućnostima - izdvojiti novac i darovati ga za oltar. Odabir prateće ikonografije stoga nije nimalo slučajan- vapaj tisuća vjernika moli sve duhovne snage, sva četiri zaštitnika grada, da ih izbavi od velike nevolje. Koliko je teška situacija najbolje opisuje činjenica da se u početnoj dokumentaciji spominje i izrada oltara u potpunosti od zlata. Ove međusobno posve različite narudžbe u sebi imaju istu poveznicu – pri odabiru stilskog uzora u mletačkoj altaristici traži se onaj karakterno najbliži. Tako će predložak oltaru crkve sv. Krševana postati glavni oltar crkve Santa Maria della Salute, čitave građene kao ex voto Bogorodici u znak zaštite od strašne pošasti kuge. Odabirom četiriju zadarskih primjera oltara tipa tabernakul misao vodilja bila je prikazati postupno mijenjanje forme u različitim kontekstima – od uvođenja teme anđela reggenta na glavnom oltaru crkve sv. Šimuna, zatim apsolutnog vrhunca u glavnom oltaru crkve sv. Krševana (jedini u potpunosti čisti primjer tabernakul oltara), preko mijenjana u drugi tip na oltaru Presvetog Sakramenta u katedrali sv. Anastazije (ali sa još uvijek jasnom tradicijom svetaca adoranata), te u konačnici glavni oltar crkve sv. Marije kao određena vrst settecentističke reakcije, jasnije smirenijih i mekših formi. Sve su forme zadane direktnim ugledanjem na mletačke modele, stoga nude priliku uvidjeti način na koji se isti pojednostavljuju i skromnije ukrašavaju, ali s uvijek jasnom reminiscencijom na početni uzor. Razvoj oltara tipa tabernakul na obali Serenissime formiran je kombinacijom tradicije nadgrobnih spomenika, utjecaja službene posttridentske crkvene politike i nezaobilazne omiljene grupne teme svetaca, Sacra Conversazione. Baldassare Longhena zadat će temeljne modele, brojni suradnici unutar radionice transformirat će ih i prilagođavati ovisno o željama naručioca, a Giorgio Massari učinit će ih jednako aktualnima i u XVIII. stoljeću. 74 Zadarski oltari, iako naručeni za grad na samom rubu teritorija Mletačke Republike, ne izrađuju tek obični radionički majstori; autori projekta najveći su arhitekti i kipari Serenissime pa i njihov značaj stoga premašuje nacionalne okvire umjetnosti, čime postaju nezaobilazna točka svakog ozbiljnijeg istraživanja venecijanske i europske barokne altaristike i skulpture.

Actions (login required)

View Item