Švob, Goran.
(1974).
O tvrdnji i znaku asercije.
Praxis, XI(3-5).
pp. 357-375.
Abstract
Čudna je bila sudbina Fregeove logičke notacije. Još se i danas može čuti kako je upravo nejasno i nepregledno pojmovno pismo bilo glavni krivac za dugotrajno nerazumijevanje Fregeovih radova. Oni rijetki logičari koji su ovu notaciju branili nastojali su pokazati kako upravo u pogledu jasnoće i preglednosti ima stanovite prednosti — između ostalog, omogućuje lakše izvođenje supstitucije i odvajanja. Pojmovno pismo sigurno nikada neće biti prihvaćeno ni u nekom užem krugu: u njemu postoji samo univerzalni kvantifikator, a od istinosnih funkcija samo implikacija i negacija, te su formule često vrlo glomazne.
Najveći mu je nedostatak svakako taj što je neprikladno za štampu. Ipak, opća averzija prema ovoj notaciji bila je u svakom slučaju pretjerana. I ne sasvim dosljedna. Jedan jedini znak pojmovnog pisma učinio se Russellu ne samo korisnim nego i neophodnim. Tako je Fregeov znak za sud, sastavljen od okomite i vodoravne linije ušao u Russellove radove, zatim u Whitehead-Russellova »Principia Mathematica« a odatle u opću upotrebu u kojoj ga nalazimo još i danas. Moglo bi se pomisliti da je barem ovdje sve bilo jasno i pregledno. Međutim, prava uloga tog znaka u Fregeovim radovima nije nikako samorazumljiva, a nakon Fregea upotrebljavao se u prilično različite svrhe. Dug je bio put do Fregeova znaka za sud, u kojem je jedna od dvije linije »sadržavala tvrdnju«, preko Russellovog »znaka asercije « do današnjeg znaka kojim se obilježavaju teoremi ili, katkada, naznačava relacija logičkog slijeda između formula. Znak je na tom putu ponešto gubio, a ponešto mu se dodavalo.
Actions (login required)
|
View Item |