Feministički potencijali u romanima Mare Ivančan

Širac Jakubek, Leona. (2017). Feministički potencijali u romanima Mare Ivančan. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Comparative Literature
Department of Croatian Language and Literature. [mentor Grdešić, Maša and Coha, Suzana].

Preview

PDF (Croatian) Download (712kB) | Preview

Abstract

Od druge polovice 1990-ih godina u hrvatskoj se znanosti o književnosti može zamijetiti veći interes za djela ženskih autorica te sam, potaknuta tim strujanjima, za temu svojega diplomskog rada odabrala opus Mare Ivančan, autorice romana Uskrsnuće Pavle Milićeve (1923) i Čudnovata priča (1924). Njezino se djelo javlja unutar novoga tematskog kruga hrvatske književnosti, koji velik fokus stavlja na prikaz ženskih iskustava i sudbina te otvoreno feministički propituje patrijarhalna ograničenja. Fenomenu ženskoga autorstva treba pridati posebnu pažnju zbog otežanih uvjeta proizvodnje i recepcije djela ženskih autorica. Naime ženama je zbog nedostatka formalnoga obrazovanja ulazak u književnost bio znatno otežan, što se u Hrvatskoj počinje mijenjati početkom 20. stoljeća zahvaljujući modernizacijskim reformama. No čak i kada su počele u većoj mjeri sudjelovati u književnome životu, spisateljice su često doživljavale stigmatizaciju i trivijaliziranje od strane kritičara, koji su stereotipno shvaćene ženske osobine projicirali i na same tekstove autorica. Stoga je ovaj rad pokušaj da se opus jedne ženske autorice pročita bez predrasuda o njegovoj „ženstvenosti“, trivijalnosti ili sentimentalnosti. Hrvatska je romaneskna produkcija između dva svjetska rata bila izrazito heterogena – pisci su na tragu realizma bili angažirani u analizi i kritici društvene sredine, ali su to činili na subjektivniji način, ulazeći u psihološki prostor pojedinca te implementirajući u svoju prozu ekspresionističke elemente bunta, povišenoga tona i halucinatornih slika. Sve se te osobine pronalaze i u Ivančaninim djelima, koja su zaokupljena prikazom pobunjene, nekonvencionalne žene u patrijarhalno ustrojenome društvu, ali s velikim naglaskom na svijest i podsvijest protagonistica. One su oblikovane po principu „nove žene“, autonomne, seksualno oslobođene te svojim djelovanjem i eksplicitnim iskazima spremne podrivati patrijarhalnu matricu u kojoj se nalaze. Osim idejno-tematskoga sloja za razumijevanje ovih romana kao feminističkih ključne su i ženske pripovjedne instance koje u romanesknoj strukturi zauzimaju dominantne pozicije. No usprkos brojnim mjestima subverzije, Ivančanini romani djelomično iznevjeravaju odlučnu feminističku borbu, prije svega u pesimističnoj poruci o hereditarnosti ženske nevolje te nemoći prenošenja emancipatorne snage na žensko potomstvo, što je glavni razlog zašto se u naslovu rada nalazi relativno određenje Ivančanina opusa kao „feminističkoga potencijala“. Ipak tijekom kritike treba imati obzira prema kontekstu nastanka ovih djela, kada je feministička misao kod nas još bila u povojima te kada su žene tek počele javno izražavati svoju perspektivu i nezadovoljstvo. S obzirom na to da Mara Ivančan i ostale autorice ovoga tematskog kruga stoje na početku hrvatske feminističke misli, smatram da je svako daljnje istraživanje njihova djela više nego dobrodošlo.

Actions (login required)

View Item