Odore i atributi ranosrednjovjekovnih vladara

Trojak, Vanja. (2017). Odore i atributi ranosrednjovjekovnih vladara. Diploma Thesis. Filozofski fakultet u Zagrebu, Department of Art History. [mentor Maraković, Nikolina].

Preview

PDF (Croatian) Download (14MB) | Preview

Abstract

Nakon prolaska kroz svijet ranosrednjovjekovnih vladarskih prikaza, ili barem onih karolinške, otonske i salijske dinastije, nameće se nekoliko zaključaka o samoj ikonografiji koja ih je uvjetovala. Ikonografija vladarskih prikaza karolinške dinastije ima dva izvorišta: Rimsko Carstvo kasnoantičkoga razdoblja i njima suvremeni Bizant. Kada su u pitanju carske odore, u početku kod Karolinga nailazimo na jednostavnu tuniku i plašt,paludamentum, porijeklom iz razdoblja Rimskog Carstva, kombiniranih s nekim elementima tradicionalne franačke nošnje-ističu se povoji oko listova, koji se pojavljuju na pet različitih prikaza(slike 1a, 1b, 8, 15, 22, 24). Novac iz vremena Karla Velikog i Ludovika I. nosi isključivo stara rimska carska obilježja: car je odjeven u paludamentum, dok mu je glava ovječana lovorovim vijencem (slike 4 i 5). U jednom prikazu Lotara nailazimo na još jednu varijantu svečane odore koja nalikuje rimskojtrabea triumphalis(slika 8), no to je jedinstveni poznati primjer: ako je suditi po sačuvanim likovnim primjerima, taj tip odore ne prikazuje se nakon druge polovine 9. stoljeća. Čini se da je upravo tada u modu došlo prikazivanje raskošnijeg plašta, bizantske hlamide u kombinaciji sa raskošnom tunikom, jer se na prikazima Karla Ćelavog počinje pojavljivati upravo tada (slike 14, 15, 17, 20, 22 i 24), i upućuje na jak utjecaj bizantske mode, ali i ceremonijala, o čemu govore i pisani izvori iz tog vremena. Kada govorimo o atributima, kao one standardne, najučestalije (iako ne uvijek prisutne) možemo izdvojiti krunu, žezlo, globus i prijestolje. Iako se pojavljuju i mač, štit i koplje, češće su tu kao atributi vladreve straže nego direktno u rukama vladara. Krune se pojavljuju u tri oblika: Bügelkrone, kruna s florealnim motivima, i, u jednom primjeru, dijadema. Svaki primjer je specifičan za sebe, i očito je da, kao što je već spomenuto nekoliko puta, postoji umjetnička sloboda u prikazivanju ove insignije. Najviše se od svih prikaza izdvaja tip krune iz Lotarova psaltira, koja se ne može usporediti sa primjerima iz ostalih karolinških vladarskih prikaza (slika 8). Ipaksmatram da unatoč svim međusobnim različitostima sve krune sa florelnim motivima predstavljaju jednu te istu krunu sa određenim varijacijama (slike 15, 17, 20, 24 i 28), a isto vrijedi i za dva prikaza sa tipom Bügelkrone(slike 11 i 14). Karolinzi iz razdoblja antike preuzimaju i atribut žezla: ponegdje se pojavljuje kao dugo, a ponegdje kao kratko. U oba prikaza Lotara vidimo dugo tanko žezlo (slike 8 i 11), dok kod Karla Ćelavog u jednom slučaju nailazimo na dugo (slika 11), a u druga dva kratko (slike 17 i 28) – u njegovu psaltiru posebno je i ornamentirano, sa motivom fleur-de-lis na vrhu (slika 17). Motiv globusa ne pojavljuje se u svakoj minijaturi ali je dovoljno učestao (slike 1a, 1b, 17, 20 i 28);njegovo porijeklo je također iz razdoblja kasne antike, a nastavio se koristiti u vladarskim prikazima u zapadnom i istočnom dijelu carstva. Za kraj, nailazimo na četiri različita tipa prijestolja kod prikaza vladra karolinške dinastije: prijestolje tipasella curulis, porijeklom iz carskog Rima (slika 8);prijestolje sa polukružnim drapiranim naslonom (slike 11 i 14); prijestolje s ravnim naslonom i s kuglama na uglovima (u jednom slučaju zamjenjenima motivom fleur-de-lis) (slike 17 i 24); i, prikazana u jednoj minijaturi i sačuvana kao stvarni predmet, katedra sv. Petra (slike 20 i 28). Ukupno gledano, zastupljenost ikonografskih modela, pa tako i odora i atributa nasljeđenih iz razdoblja kasne antike svojevrsna su konstanta u ovim prikazima, no očituje se i sve jači utjecaj umjetničke tradicije Bizantskog Carstva, što se prvenstveno vidi u odabiru odora Karla Ćelavog u nekoliko iluminacija. Ipak, ne treba zanemariti niti karolinške izvorne motive poput poput dijela tradicionalne franačke nošnje koji se održao u nekim prikazima: povoji oko listova, kao niti originalnih oblika carske krune, do tada neviđenih u ikonografiji Rimskog Carstva i Bizanta. U početku su u prikazima Otona bili prisutni jednostavna tunika i paludamentum, no za vrijeme Otona II. i Otona III. utjecaj Bizanta na njemačkom dvoru raste, što posljedično utječe i na modu – tunike koje prekriva hlamida postaju raskošnije – prošivenezlatnim vezom, pa i draguljima(slike 41a, 46, 47, 52, 55 i 63). Mora da su inspirirane posebnim tipom bizantske tunike poznatim pod nazivom divetesion, a zadržavaju se zajedno sa hlamidom i u prikazima vladara koji su uslijedili: Henrika II., Konrada II. i Henrika III(slike 66, 69, 72, 74, 77a, 77b, 80, 81, 82 i 83). Na bizantsku hlamidu iloros nailazimo u jednom primjeru, na bjelokosnoj rezbariji iz razdoblja Otona II. (slika 35), gotovo sigurno radu bizantskog umjetnika. Atributi vladara otonske dinastije razlikuju se od primjera do primjera ali postoji nekolicina tipičnih, od kojih je većina poznata iz karolinške vladarske portretistike. Atribut krune dosta varira od prikaza do prikaza, no najučestaliji je onaj primjer kojeg prepoznajemo kao stvarni predmet: kruna Svetog Rimskog Carstva (SRC). U jednom primjeru pojavljuje se kao kruna SRC(slika 30), u drugom kruna SRC s dodanim dekorativnim elementimapendilia(slika 35), u trećem kao kruna SRC sa florealnim motivima (slika 69), ali je svaki od ovih primjera prepoznatljivpo pojasnici koja se u obliku luka proteže s jednog na drugi kraj glavne pojasnice. No, općenito gledano, postoji velika sloboda u prikazivanju krune vladara otonske dinastije, i veća nego za vrijeme Karolinga, pa tako nailazimo na: dijademu(slike 11b, 44, 52, 55, 63), tip krune s florealnim motivima(slike 69 i 72), krunu sa trokutnim motivima na glavnoj pojasnici(slike 35, 73a i 73b), sa uhobranima (slika 74), pa i sa tipično bizantskim ukrasom pendilia(slike 35 i 76).Kada je u pitanju žezlo, možemo reći da su se Oton I., Oton II. i Oton III. dali prikazati sdugim žezlom(slike 29, 41a, 52, 55 i 63), atributom cara antičkog Rimskog Carstva, dok u velikom dijelu svojih prikaza Henrik II. preuzima tip kratkog žezla (slike 56d, 66 i 72), na niti jednom ga ne nalazimo s dugim.Većina vladarskih prikaza Otona sadrži neki od oblika globusa: u dva slučaja to je obični globus, u pet slučajeva (uglavnom kod Otona III.) to je veliki globus, prikazan plošno sa ucrtanim križem (slike 11a, 52, 55, 56d i 63). U većini prikaza za koje pouzdano znamo da vladar predstavlja Henrika II. to globus sa križem: globus cruciger(slike 72, 74 i 76). Prijestolje otonskih vladara također znatno varira od primjera do primjera: ponegdje je to već otprije poznati tron sa polukružnim drapiranim naslonom (slike 41a i 55), ali češće je to obično nisko prijestolje bez naslona (slike 44, 52, 56d, 63 i 74). U molitveniku Otona III. nailazimo na specifično nisko prijestolje poligonalnog oblika, ukrašeno dragim kamenjem (slika 50), dok se u Sakramentariju Henrika II. parafrazira tip prijestolja sa ravnim naslonom na čijem se uglu nalaze dvije kugle (slika 72), već viđen u Codexu Aureusu Karla Ćelavog (slika 24). Salijska dinastija, kao i otonska prije nje, i karolinška prije otonske, preuzela je osnovu umjetničke tradicije prethodnih razdoblja, prethodnih dinastija, te čini se uz kontinuirani utjecaj Bizanta, stvorila svoju varijantu vladarskih portreta. Na temelju analiziranih pet prikaza iz razdoblja vladavine Konrada II. i Henrika III. vidimo da su se i Salijci, poput Otona prije njih, nastavili uglavnom prikazivati u ornamentiranoj tunici nalik na bizanstki divetesion, i hlamidi(slike 80, 81, 82 i 83). Kada su vladarski atributi u pitanju, ponovno nailazimo na kratko žezlo, kao i u razdoblju Henrika II., no s različitim motivima. Kruna, kao što je to općenito slučaj u ranosrednjovjekovnim vladarskim prikazima, poprilično varira od prikaza do prikaza, a učestao je tip je tip krune sa trokutnim motivima(slike 77c, 80 i 83). Dva primjera iz domaće kulturne baštine uključena u ovo istraživanje također su zanimljivi primjerci vladarskih prikaza iz ranog srednjeg vijeka, a unatoč dugom proučavanju od strane mnogobrojnih vrhunskih povjesničara umjetnosti, čini se da uvijek iznova pružaju nove spoznaje narednim generacijama istraživača. Ipak, osim isticanja nekih novih mogućnosti iznesenih u dotičnom poglavlju, libila bih se donošenja definitivnih prije temeljitijeg proučavanja komparativne građe iz šire regije. Na temelju proučenog materijala može se doći do zaključka kako je ikonografija kasnoantičkoga Rimskog Carstva bila temeljni uzor i obrazac za izgradnju ranosrednjovjekovne vladarske ikonografije zapadnog dijela carstva. Za vrijeme vladavine karolinške dinastije sve jejači utjecaj Bizanta, što se ponajviše vidi po odorama Karla Ćelavog u više iluminiranih rukopisa koji sadrže njegove prikaze. Otoni su bazu kasnoantičke i karolinške umjetničke tradicije nadogradili uzorom bizantske umjetnosti, koji se sklapanjem braka Otona II. i Teofano dodatno pojačao, a nakon izumiranja ove dinastije, Salijci su nastavili istim putem. Ovako kompleksno područje istraživanja svakako zaslužuje i detaljniju studiju od ovdje iznesene, možda čak i doktorsku, koja bi u komparativnoj analizi uključivala i nasljeđe bizantske umjetničke tradicije, što bi prvenstveno podrazumijevalo detaljnije proučavanje ikonografskih obrazaca zastupljenih u vladarskim prikazima ranosrednjovjekovne umjetnosti Bizantskog Carstva. Poželjno bi bilo još šire zahvatiti u nasljeđe Bizantskog Carstva, odnosno dodatno se pozabaviti modelima i obrascima srednjebizantskoga razdoblja koji su preuzimani u predočavanju zapadnih vladara, a u studiju uključiti i usporedbe s konkretnim predmetima (mahom i kasnijih razdoblja) pohranjenim u svjetskim riznicama i muzejima te vidjeti u kojoj bi mjeri takav prisup mogao nadopuniti i dodatno rasvijetliti ovdje razlaganu problematiku.

Actions (login required)

View Item